Više od tri decenije posvećen ljudskosti kroz dodir, edukaciju i umjetnost prisutnosti – Peđa Filipović o tome kako wellness postaje most među kulturama i dušama.
Intervju: Peđa Filipović, stručnjak iz oblasti wellnessa, masaže i zdravstvenog turizma iz Srbije, sa dugogodišnjim radom u regionu, osnivač Wellness akademije Peđa Filipović d.o.o. u Beogradu
Peđa Filipović nije samo ime u wellness industriji – on je simbol jedne filozofije življenja, u kojoj dodir postaje jezik razumijevanja, iscjeljenja i povezivanja. Kao glumac, fizioterapeut, edukator i osnivač renomirane škole masaže, svojim radom spaja umjetnost i nauku, tradiciju i savremenost. U intervjuu za naš časopis, Filipović otkriva šta znači biti ambasador dodira na svjetskoj sceni, zašto masaža nije rutina već čin prisutnosti, i kako se kroz svaki pokret ruke može doživjeti tišina, snaga i nježnost čovjeka. Njegova priča nije samo profesionalna – ona je duboko ljudska.
Gospodine Filipoviću, već decenijama ste prepoznati kao jedan od pionira wellness industrije u regionu. Kako biste opisali svoju misiju u ovom poslu danas – nakon svega što ste postigli?
Moja misija je ostala ista kao i prvog dana — da čoveka podsetim na blagost, kao i na snagu koju nosi u sebi. Kroz dodir, kroz prisutnost, kroz svesnost o sebi, i vrlo važno- o drugima.
Danas, nakon svih priznanja i godina rada, osećam da je moja uloga više nego ikada — da povezujem svetove: tradicionalno i savremeno, istok i zapad, terapeuta i klijenta, telo, um i dušu. Wellness nije posao. To je poziv, način postojanja. A moja misija je da u svakoj generaciji probudim tu iskru — da dodir postane plemenit čin i umetnost , a ne rutina.
Vaša karijera obuhvata i glumu, fizioterapiju, edukaciju, kao i osnivanje jedne od najpoznatijih škola masaže. Kako se sve te oblasti međusobno prepliću u vašem profesionalnom identitetu?
Sve što jesam, živim u istom ritmu. Gluma me naučila emociji i izrazu, fizioterapija znanju i odgovornosti, edukacija strpljenju i prenošenju ljubavi prema poslu, a moja škola — životu.
To nije spoj različitih svetova, to je jedna simfonija. I svaki ton — bilo da je to pokret ruke, reč, pogled ili osmeh — ima svoju ulogu u preventivi i u lečenju. Oduvek sam sanjao i jako želeo da se u meni spajaju i vole umetnik i terapeut, nauka i duhovnost, disciplina i emocija. I ostvarilo se. I baš tu, na tom mestu, u tom potpuriu rađa se lepota.
Ovog novembra bićete član međunarodnog žirija na prestižnom Multikulturalnom takmičenju u masaži u Istanbulu. Kakav značaj ovaj događaj ima za vas lično, ali i za regionalnu struku?
Istanbul je simbol susreta kultura, baš kao i ovo takmičenje. Za mene je to trenutak razmene i učenja — od kolega sa svih meridijana, od kultura koje kroz dodir govore svoje priče.
Za naš region, ovo je velika stvar: pokazujemo da i te kako imamo znanje, etiku, estetiku i srce. Da nosimo kroz zapise predaka znanja i “tajne zdravog života” i da smo ih na najlepši način integrisali sa savremenim. Dostojanstveno i ponosno treba da se predstavimo svetu i pozovemo ih da sa poštovanjem spoznaju ono što živi vekovima kroz ostavštine naših predaka. A regionalno ih ima izuzetno mnogo! I svi su vanvremenska dragocenost! Na takmičenju ne merimo samo tehniku, nego i iskrenost dodira. Jer masaža nije izvođenje — to je prisustvo! Da se ogradim, pričam kao licencirani sudija najprestižnijih organizacija čiji sam aktivni član- World Massage Federation, World Massage Association Singapur , International Judge Federation iz Japana i Dr Shital Bagal fondacija iz Indije.
Krajem novembra čeka me i put u Singapur i tamo, uloga člana žirija, predstavnika kako Srbije, tako i Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije. Imaću i predavanja u ovom impresivnom gradu i tome se radujem. U aprilu idem istim povodom u Indiju, a u Japan u maju .
Kako izgleda proces selekcije i ocjenjivanja na ovako velikim međunarodnim takmičenjima? Šta se sve vrednuje kod takmičara?
Vrednuje se ono što se ne može naučiti napamet — energija terapeuta.
Naravno, važni su anatomsko znanje, ergonomija, tehnička preciznost, ritam, disanje, estetika pokreta. Važno je kako takmičar odgovara zahtevima kategorije za koju se prijavio, koliko je inovativan i originalan u radu, kako komunicira sa klijentom itd. Ali ono što razlikuje majstora od zanatlije jeste – duša u dodiru. Kada terapeut istinski voli ono što radi, publika i žiri to osjećaju i prije nego što počne tretman.
U vašoj izjavi pomenuli ste „umjetnost dodira“ i kulturnu razmjenu. Možete li pojasniti kako masaža funkcioniše kao univerzalni jezik među različitim kulturama?
Dodir ne poznaje jezik, naciju ni granicu. On govori kroz otkucaje srca. Kada dlan dotakne telo s poštovanjem i prisutnošću, tada nestaju razlike — svi “postajemo” ljudi, bića od daha, vode i emocije. Na međunarodnim susretima često kažem: „Mi ne prevodimo dodir – mi ga osećamo.“
To je univerzalna umetnost, najstarija komunikacija među ljudima.
Škola masaže “Professional” koju ste osnovali edukovala je više od 30.000 učenika. Kako danas gledate na njen uticaj u regionu?
To je priča o poverenju, ljubavi i upornosti. Kroz školu je prošlo više od tri decenije života, i svaka generacija je ostavila trag. Ono na šta sam najponosniji nisu brojke, već ljudi koji danas žive od svog znanja, koji su pronašli smisao, samopouzdanje i dostojanstvo kroz svoj rad. To je pravi uspeh škole — ne samo edukacija, nego transformacija čoveka.
Koliko su se potrebe i očekivanja klijenata, ali i terapeuta, promijenili tokom posljednje dvije decenije?
Danas su ljudi umorniji od tempa, od brzine, od ekrana…. Traže smirenost, dodir koji vraća osećaj sebe. Terapeuti, s druge strane, sve više žele da razumeju – ne samo telo, već i emociju.
Svjedočimo promjeni paradigme: wellness više nije luksuz, nego potreba, način brige o mentalnom i fizičkom zdravlju.
Da li primjećujete rastući interes za masažu i wellness kod mlađih generacija, i na koji način ih motivišete da se profesionalno bave ovim pozivom?
Da, i to me beskrajno raduje. Mlade generacije traže smisao, žele da rade srcem, da osećaju da nekome pomažu. Učim ih da masaža nije posao – to je životna filozofija. Motivišem ih da u dodiru pronađu umetnost, ali i odgovornost. Jer svaka ruka koja dotakne čoveka nosi moć – da leči, da smiri, da vrati nadu. Da emanira ljubav i svetlost!
Dobitnik ste brojnih priznanja, uključujući i orden iz Japana za doprinos njezi i zdravlju. Šta vam ta priznanja znače, i kako utiču na vaš rad?
Svako priznanje je kao zagrljaj univerzuma koji kaže: „Nastavi! ” Ne radim zbog nagrada, ali one su potvrda da ono što radiš ima odjek. Japanski orden mi je posebno drag jer dolazi iz kulture koja duboko poštuje tradiciju, mir, disciplinu i poetičnost dodira – vrednosti koje i sam nosim.
One me ne uzdižu, već podsećaju na odgovornost da budem još bolji. I da kontinuirano živim i negujemo zahvalnost! To isto kao poruku nose i nagrade iz Srbije, Crne Gore, Indije, Singapura…
Kako izgleda odgovornost kada ste ambasador struke, ne samo na nacionalnom, već i svjetskom nivou?
Odgovornost je ogromna, ali prelepa. Nosim zastavu naše regije sa ponosom, ali i sa svešću da svaki moj gest, svaka reč i svaka edukacija predstavljaju hiljade kolega. Ambasadorstvo nije titula – to je služenje struci i ljudima. To znači biti most, biti podrška, biti inspiracija i uvek ostati čovek.
Šta vas i dalje pokreće nakon više od 30 godina uspješne karijere? Gdje pronalazite inspiraciju za nove ideje?
Pokreće me ljubav prema čoveku. Svaki osmeh nakon tretmana i edukacija, svaki student koji kaže „sada razumem, osećam “, svaki trenutak kada neko otkrije mir u sebi. Inspiraciju nalazim u putovanjima, u prirodi, u ljudima koje sretnem. U kapljici vode, u dodiru vetra, u tišini , u mirisu domaće supe sa puno povrca– jer sve oko nas govori, ako znamo da slušamo. Ideje dolaze iz života, iz stalne potrebe da stvorim nešto što će pomoći drugome da oseti više života u sebi.
I na kraju – kako biste opisali idealnog terapeuta danas, u 2025. godini?
Idealni terapeut je topao, obrazovan, empatičan i prisutan. On zna tehniku, ali i zna – kad treba da ćuti. On oseća, razume, ne sudi. U njemu je spoj znanja, srca i duše. U njegovim rukama čovek ne oseti samo dodir – već prisustvo, poštovanje i ljubav. To je terapeutski put kojim vredi hodati.