Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz učio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači – dobijati – Richard Bach.
Piše: Amela Suljić make up artist
Amela Suljić je rođena 11. jula 1988. godine u Sarajevu. Trenutno živi u Visokom, gdje je i udata. Školovanje je završila u Kiseljaku. Odmah nakon udaje dobija jedno pa drugo dijete, te posao kasirke u supermarketu. Nakon 10 godina rada u trgovini, shvatila je da to nije njen poziv i u augustu 2018. godine odlučuje se za prvu edukaciju za šminkanje kod Ters Bosanske, gdje otkriva svoje vještine i talente za koje ni ona sama nije znala da posjeduje. Dvije godine nakon prve edukacije dobija angažman na FTV-u kao šminker u emisiji “Ja Blogerica” gdje počinje još veće interesovanje publike za njen rad. U naredne dvije godine, ide na razna usavršavanja ne samo u BiH već i izvan. Nakon četiri godine svoje uspješne karijere, 10. novembra 2022. godine, ona zvanično otvara svoj beauty makeup studio “Madamm Amela” u Visokom.
Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz učio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači – dobijati – Richard Bach. Ovu izreku apsulutno povezujemo sa Amelom i njenom pričom. Svaki posao nosi svoju težinu ali i prednosti. Na početku svoje radne karijere je bila kasirka u supermarketu, ali svoj život nije zamišljala tu. Okušala se u beauty svijetu gdje je spoznala svoj talenat, koji možete vidjeti na slikama. Pročitajte u nastavku razgovor koji smo imali sa Amelom Suljić i neka vam bude barem razlog za ne odustajanje, za razmišljanje o ciljevima i budućnosti u kojoj se vidite.
Odlučila sam da kažem svima vama koji tražite izgovore za svoje neuspjehe, za promjene, za bolje sutra. Svako može sve ako se odluči za to.
Kada sam radila za minimalac i tek što sam izašla iz kredita koji sam podigla za renoviranje kuće odlučila sam opet ući u kredit, ali ovaj put ništa nisam renovirala. Odlučila sam ulagati u sebe, ne na sebe, nego u sebe. Odlučila sam dići kredit od 40 00KM da pokušam.
„Šta da pokušaš, da ti tolike pare propadnu?“, kažu moji najbliži. Malo si se ti zaigrala i uzdigla – počelo se pričati. „Nema od toga ništa“, „Čemu pokušaj kada i sama znaš da ćeš se samo pokajati?“ – to su bili svakodnevni komentari koji su mi neprestano parali uši. U ovakvim trenucima se zapitate da li postoji nada, počinjete preispitivati sebe, svoje ideje, postupke. To bih i ja uradila kao što sam i svaki put do sad, ali nešto u meni je čvrsto odlučilo da će pokušati, nešto u meni je bilo spremno prihvatiti i poraz, ali ne i te riječi. Rečenica koja mi je odzvanjala u glavi bila je „Ne znaju oni šta ja znam, ne vide oni što ja vidim“.
Tješeći samu sebe sam dobila samopouzdanje i sigurnost. Bila sam gluha na dobacivanja, ali sam ih ipak čula, da ih sada mogu ovdje predstaviti svima. Nije važno šta je rečeno, već ko ti je to rekao.
Ako sada ne pokušaš, kad ćeš? – Ako ima volje, ima i načina. Mislila sam.
Već 5 godina unazad sebi sam govorila: “Hoću li ovako živjeti do penzije, zar je ovo sve od života”? Nisam mogla da se pomirim sa tim. Moja prva edukacija bila je edukacija šminkanja kod Ters Bosanke, žene koja mi je iz dana u dan otvarala oči i vidjela da ja to mogu, a ja sam joj vjerovala. Dobila sam oslonac prvi put.
Tada nisam znala šta je highlighter, pitala me to, noge mi se odsjekle, sramota me je. Hoću nešto, ne znam osnovu, kako to? U par trenutaka vas obuzme nesigurnost, ali ja sam je odbacila. Kažu, treba to da ti bude ljubav pa tek onda da se baviš time. Gle čudo, meni nije bila ljubav iz djetinjstva, čak se nikada nisam ni šminkala. – I to je bio dio kritika koje sam stalno dobijala.
Ali sam imala osjećaj, to je to. Naučit ću. Dobar čovjek je uvijek početnik.
Ako i ne naučim, znat ću, pokušala sam. Vodila me rečenica „Ako si najbolji na svijetu u čišćenju prozora, ti ćeš jednog dana moći živjeti od toga“, mislila sam, šta ako dam 300%, možda budem najbolja, kako ću znati, ako nisam pokušala. Ne mogu sebe držati u neizvjesnosti.
Nisam htjela dočekati penziju, tamo gdje nisam sretna, a da nikad nisam ni pokušala. Ta misao me ubijala iz dana u dan.
Mnogo sam se bavila istraživanjem, gledala sam žene koje su uspjele iz ničega, čitala sam o njima i pitala sam se, šta to one imaju što ja nemam? Svi imaju potencijal za iskoristiti. Bilo je uspona i padova, kao što i treba biti… Nakon dugo vremena provedenog u istraživanju, odbacivanju negativnih komentara, slušajući o tome kako neki ljudi smatraju da ovo, i još mnogo drugih stvari, ne predstavlja posao. „To je hobi,“ rekoše.
Kako naš narod kaže, “Ne možeš se od tog hljeba najesti”.
Kliknulo mi je, ljubav prema onome što si odabrao da radiš, jer ljubav pokreće sve, ljubav, kontinuitet i disciplina. I najvažnija stvar je NIKADA NE ODUSTATI. To je za mene bio ključ uspjeha. Uvijek to čujete, ali zaista je drugačije ako to isto primijenite. Vježbala sam 10 sati dnevno. Tražila grešku u svakom sljedećem radu, tražila način kako da se čuje za mene. Sve sam uradila što sam znala.
Rezultat je bio više nego što sam se nadala, vraćalo mi se duplo, troduplo više od onoga što sam dala. U čudu da ostaneš. Ni sama nisam mogla vjerovati, evo tu je, moj uspjeh. Desilo se. Počela sam da zarađujem, prvo minimalac za koji sam radila u supermarketu, poslije više i više.
Pored svih rezultata, meni jako dragih i bitnih, najdraža mi je ona suprotnost koju sam stekla na kritike dobijene na početku. Dokazala sam da ako nešto voliš, to nešto se počne isplaćivati upornošću i postaje posao bez obzira o čemu se radi. Raditi na dobroj ideji je bolje nego imati dobru ideju, a umijeće ljubavi… najvećim je dijelom umijeće upornosti.
Nakon samo dvije godine rada, počela sam dobijati upite za edukacije. U tom trenutku, meni takvo nešto nije bilo ni na kraj pameti. Dugo vremena sam razmišljala i nisam znala šta da poduzmem. “Da li daješ edukacije?”, “Kada počinješ sa edukacijama?”, ovakva pitanja su se sve češće pojavljivala u mom dm-u. Na nagovor mojih klijentica, odlučila sam se da upišem kurs usavršavanja te kurs za make-up edukatora. Sve to je nastalo spontano i sada kada nastaje treća godina mojim edukacijama, brojim preko stotinu učenica, što kroz radionice, što kroz samostalne edukacije. Sve više djevojaka se odaziva edukacijama za šminkanje te teže istom snu, a ja sam tu da ih maksimalno podržim ne samo kao edukator, već kao prijatelj.
Moja sljedeća sfera interesovanja, kojoj sam posvećena već dvije godine jeste permanent šminka. To je nešto u čemu se ja pronalazim i gdje očekujem veliki napredak. Odaziv na ove tretmane je možda i veći od odaziva na make-up, te planiram mnoga usavršavanja u bliskoj budućnosti.