Značaj programa pravilne ishrane
Hrana je potrebna za rast, razvoj, funkcionisanje organizma svih živih bića. Da bismo živjeli kvalitetan život potrebno je prije svega usvojiti pravilne prehrambene navike u najranijem djetinjstvu i njegovati ih tokom cijelog života.
Piše: Doc.dr. Irzada Taljić, nutricionista
Način ishrane je veoma bitan segment života o kojem ovise: zdravstveni status, tjelesni status, koncentracija, efikasnost, raspoloženje,… Period života u kojem se može i treba preventivno djelovati su predškolska i školska dob. Škole su dokazano najbolja mjesta za provođenje programa prevencije i promocije pravilnih životnih navika. U njima se razvija odnos učitelj-dijete-roditelj čime se ciljevi programa šire i izvan školske sredine. Programi promocije pravilnog prehrambenog ponašanja imaju za cilj usvajanje znanja, stavova i životnih vrijednosti. Mogu se kombinovati sa programima higijene, zdravstvenog i tjelesnog odgoja.
Studije prehrambenih navika i nutritivnog statusa školske djece se veoma malo sprovode u našoj zemlji, a od velikog su značaja sa aspekta zdravlja i unapređenja nutritivnog i zdravstvenog statusa stanovnika. Pravilna ishrana je rješenje svih problema, prevashodno zdravstvenih. Posljedice nepravilne ishrane su: hipertenzija, kardiovaskularne bolesti, osteoartritis, dijabetes, anoreksija, gojaznost. Ovo posljednje-gojaznost se javlja kao bolest savremenog razvijenog društva, sve je raširenija i prisutna je u svim slojevima društva, u svim starosnim grupama. Gojaznost ima genetske predispozicije, ali prehrambene navike imaju veliki uticaj na nastanak iste. Prehrambene navike moraju se usađivati još u majčinoj utrobi, podsticati tokom djetinjstva i njegovati tokom cijelog života.
Danas, 25% američke djece je gojazno, ni Evropa ne zaostaje u prevalenciji gojaznosti kod djece, pri čemu Grčka zauzima predominantno mjesto sa najvećom prevalencijom u svijetu i signifikantnim trendom povećanja. U Švedskoj se broj preuhranjenih osoba udvostručio u zadnjih 20 godina. Istraživanje provedeno među adolescentima u gradu Sarajevu 2010. godine pokazuje da je preuhranjenost zastupljena sa 26%, a gojaznost I stepena sa 11% (rezultati magistarskog rada autorice teksta). U istraživanju obavljenom za doktorsku disertaciju autorice teksta, odbranjenoj 2015. godine, stepen uhranjenosti je računat prema spolu, a ispitanici su bili adolescenti (14-15 godina starosti). Rezultati su pokazali da normalna uhranjenost preovladava među adolescentima u Kantonu Sarajevo (70,0% adolescenata je normalne uhranjenosti u ruralnom području i 58,30% je normalno uhranjenih adolescenata u urbanom području; 65,70% je normalno uhranjenih adolescentica u ruralnom dijelu i 54,90% je normalno uhranjenih adolescentica u urbanom dijelu Kantona Sarajevo); Slijedi preuhranjenost: 20,00% adolescenata u ruralnom području i 24,20% adolescenata u urbanom području; 19,20% adolescentica je preuhranjenih u ruralnom dijelu, a 25,54% adolescentica u urbanom; A zatim, gojaznost koja je zastupljena kod 10,00% adolescenata u ruralnom dijelu i kod 14,40% adolescenata u urbanom području, zatim kod 15,10% adolescentica u ruralnom i 16,90% adolescentica u urbanom dijelu Kantona Sarajevo.
Problemi sa tjelesnom težinom su dugotrajni, te 70% gojazne djece odraste u gojazne odrasle.
Mijenjanjem stila življenja i načina ishrane u industrijski razvijenim zemljama izrazito se mijenja prehrambeno stanje djece i cijele populacije, pa je pitanje šta znači optimalna okolina. Naime, gledajući na svjetskom nivou, u većini zemalja su ekološke prilike lošije nego u razvijenoj Evropi i Sjevernoj Americi. Međutim, u tim “razvijenim” područjima ishrana je često preobilna i nepravilna, pa je debljina zamijenila neishranjenost i postaje glavni prehrambeni poremećaj u djetinjstvu.
Hrana je potrebna za rast, razvoj, funkcionisanje organizma svih živih bića. Da bismo živjeli kvalitetan život potrebno je prije svega usvojiti pravilne prehrambene navike u najranijem djetinjstvu i njegovati ih tokom cijelog života. Prve prehrambene navike stičemo od roditelja na kojima je odgovornost prvog kontakta sa hranom. Kasniji uticaj imaju familija, prijatelji, učitelji, mediji.
Potrebno je prevenirati problem jer liječenje vuče zdravstvene i finansijske teškoće. Preventivno djelovati znači promovisati kulturu ishrane, usvojiti pravilne prehrambene navike, redovno prakticirati fizičku aktivnost od najranije dobi.