HomeFitness&zdravljeZašto jedemo slatkiše pod stresom?

Zašto jedemo slatkiše pod stresom?

Iako naš mozak čini samo 2 posto naše tjelesne težine, ovaj organ troši polovinu dnevnih potreba za ugljikohidratima – a glukoza je njegovo najvažnije gorivo. Pod stresom, mozgu je potrebno oko 12 posto više energije, što dovodi do toga da mnogi posegnu za slatkim grickalicama.

Ugljikohidrati pružaju tijelu najbrži izvor energije. U stvari, u kognitivnim testovima ispitanici koji su bili pod stresom loše su se pokazali prije jela. Njihov učinak, međutim, vratio se u normalu nakon konzumiranja hrane.

Kad smo gladni, aktivira se čitava mreža moždanih regija. U središtu su ventromedijalni hipotalamus (VMH) i bočni hipotalamus. Ova dva područja u gornjem moždanom stablu su uključena u regulaciju metabolizma, hranjenja i probavnih funkcija. Međutim, u hipotalamusu postoji čuvar, nucleus arcuatus. Ako registrira da samom mozgu nedostaje glukoze, ovaj čuvar blokira informacije iz ostatka tijela. Zato pribjegavamo ugljikohidratima čim mozak ukaže na potrebu za energijom, čak i ako je ostatak tijela dobro opskrbljen.

Ako osoba žudi za čokoladom popodne, savjetujem joj da jede čokoladu kako bi ostala u formi i održavala raspoloženje. To je zato što su na poslu ljudi često pod stresom, a mozak ima povećanu potrebu za energijom. Ako neko ništa ne jede, moguće je da će mozak koristiti glukozu iz tijela, namijenjenu upotrebi masnih i mišićnih ćelija, a zauzvrat lučiti više hormona stresa. Ne samo da ovo čovjeka čini jadnim, već može dugoročno povećati rizik od srčanog udara, moždanog udara ili depresije. Alternativno, mozak može uštedjeti na drugim funkcijama, ali to smanjuje koncentraciju i performanse.

Čak i bebe imaju izraženu sklonost slatkišima. Budući da im je mozak izuzetno velik u odnosu na njihova majušna tijela, bebama je potrebno puno energije. Tu energiju dobivaju majčinim mlijekom koje sadrži puno šećera. Vremenom se naša sklonost prema slatkišima smanjuje, ali nikada u potpunosti ne nestaje, čak i kad postajemo odrasli. U kojoj se mjeri ta preferencija zadržava, razlikuje se od osobe do osobe i čini se da, između ostalog, ovisi o životnim uvjetima. Studije sugerišu da ljudi koji u djetinjstvu dožive dosta stresa imaju jaču sklonost slatkišima kasnije u životu.

Nekim ljudima mozak ne može dobiti energiju iz tjelesnih rezervi, čak i ako ima dovoljno masnih naslaga. Najvažniji uzrok tome je hronični stres. Da bi osigurali da im je mozak dovoljno nahranjen, ovi ljudi moraju uvijek jesti dovoljno. Često je jedini izlaz iz takvih prehrambenih navika napuštanje trajno stresnog okruženja. Dakle, iako su mnogi skloni da kude sebe zbog toga što jedu previše slatkiša ili ugljikohidrata, razlozi za takvom žudnjom nisu uvijek zbog nedostatka samokontrole i možda će trebati dublje proučavanje načina života i stresnih situacija – prošlih i sadašnjih. Jednom kada se riješi osnovni uzrok stresa, prehrambene navike bi se na kraju mogle riješiti.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

NOVE OBJAVE